Južni časopis: The Vanishing Redneck

Podignimo crvenu Solo čašu muškarcima koji nose trak gusjenice bez trunke ironije.

Nestajanje Crvenokosa Nestajanje CrvenokosaZasluge: ilustracija Jack Unruh

Prije mnogo godina prišao sam stolu svog urednika i rekao: 'Hej. Imam li priču za tebe. Želim pisati o crvenugu koji nestaje. '

izlaze novi plesni filmovi

Pogledao me gore-dolje. 'Još uvijek imamo dosta.'



Ali sada, četvrt stoljeća kasnije, znam da sam bio u pravu. Pravi crveni vrat uskoro će nestati sa Zemlje bez toliko slabog 'soo-EEE!' Nitko ga neće propustiti zbog lažnih crvenih grla koja su se pojavila na njegovom mjestu, maskirajući se u maskirne i John Deere kape, kad dobro znate i dobro nisu bili ni blizu traktora.

Znam da je to istina zbog putovanja koje sam sa suprugom putovao prije nekoliko godina na Interstate 40, jednog slavnog jesenjeg dana. Izvan Nashvillea pored mene je prošao potpuno novi, sjajni crni kamion s produljenom kabinom s pogonom na sva četiri kotača, krećući se tako brzo da sam osjećao da me vuče dok je prolazila, kao da sam mjesec. Iznutra je izgledalo kao da je Bass Pro Shop eksplodirao i pokrio muškarce u dizajnerskoj kamuflaži. Svi su imali burzovnu kosu i izgledali su kao da trče i puše velike pobjedničke cigare. S prozora se slijevala nova zemlja. Mislim da je to bila Carrie Underwood.

Na stražnjem dijelu kamiona vrijednog 70.000 dolara bila je zakačena prikolica natovarena masivnim kutijama za zaključavanje, hladnjak dovoljno velik da sakrije nekoliko tijela, dva četverotočkaša, dovoljno klieg svjetala da osvijetle Srednji Tennessee i jedna sitna vretenasta srna.

'Gospode', rekao sam.

Moj ujak Charlie bio je ubojitelj jelena. Upotrijebio je luk Bena Pearsona od 45 kilograma, s oštrim vrhovima strijela da biste se mogli brijati s njima. Pričao mi je priče o dobrim psima. Drago mi je što nije to doživio.

Moped sam krenuo autocestom. Ali kao da je u njoj bila Božja ruka, pet minuta kasnije prošao sam pokraj izblijedjelog, drevnog Subaru-ovog karavana koji je drvoredio polaganom trakom, natovaren debelim ljudima i željezom. Bili su čvrsto zaglavljeni u tom malom autu, cigareta u usnama, odjeveni u nešto kao da su bile raščupane jakne od umora iz rata u kojem su zapravo mogli služiti. Iako to nisam čuo, siguran sam da su slušali Georgea Jonesa ili Martina McBride. Za krov je bio vezan veličanstven novac, i premda nisam stigao izbrojati bodove prije nego što smo ih ostavili za sobom, bio je to trofej. Više ne lovim puno, iz straha da ne udarim u neki odjel, ali ako ćete uzeti jelena, uzmite barem jednog poput ovih ljudi. I osjećao sam nešto blizu radosti, znajući da su i lažna crvena vrata morala proći pored njih.

Čujem da tamo vani postoji nešto što se zove hipster, koji voli nositi Caterpillar kapu sa svojim uskim trapericama. Pitam se što o tome misle stvarni crvenokosi, oni koji bi se mogli alatom za gume boriti protiv cijele vojske, koji nikada u životu nisu bespomoćno stajali pokraj pokvarenog automobila. Oni s kojima sam odrastao ne bi više izlazili sa svog prilaza bez pohabane kutije alata nego njihove hlače. Mogu zamijeniti osigurač bez da spale kuću - u automobilu ga samo zamotaju u foliju sa štapića sočnog voća. Iskopane razbijene vodovode iskopavaju u 2 sata ujutro, u veljači, pa će do doručka biti vode, što će ih obradovati samo ako negdje u njoj bude malo konzerviranog keksa i pržene bolonje.

Možda ovih dana nisam previše pouzdana u zlatne standarde ponovnog vraćanja, ali trudim se. Kad mi se auto pokvari, izađem i pomaknem nasumičnu žicu, za koju znam da se izgovara 'WAAR', sve dok ne naiđe bolji čovjek i ne zvižde onu pravu.